„Već sad me hvata panika kad pomislim na Badnjak.” Ivana je to rekla već sredinom listopada, napola kroz smijeh, napola ozbiljno. Svake godine isti scenarij: ručak kod svekrve na Badnjak, kod njezinih roditelja na Božić, kod tete na Štefanje, tri kuhinje, tri seta pitanja o tome kad će drugo dijete i jedna Ivana koja se drugog siječnja vraća na posao umornija nego što je otišla. „Svi očekuju da dođemo, a ja ne znam kako reći da ne mogu sve.” Blagdani mogu biti i lijepo i teško vrijeme, pa u ovom članku pišem o tome kako sačuvati sebe među tuđim očekivanjima.
Blagdani bi trebali biti vrijeme topline i odmora, a za mnoge od nas postanu vrijeme tuđih očekivanja. U ovom članku pišem o tome zašto su blagdani pravi test naših granica, kako se unaprijed pripremiti, koje rečenice možete reći i što učiniti kad drugi ne reagiraju onako kako biste htjeli. Cilj nije pobjeći od obitelji, nego provesti blagdane tako da i vi u njima imate mjesta.
Ako vam je blagdansko razdoblje stresno, niste jedini. U istraživanju Američkog psihološkog društva iz studenoga 2023. godine, 89 % odraslih u SAD-u reklo je da ih nešto u vezi s blagdanima čini napetima, a 43 % njih da im stres smeta da u blagdanima uživaju. Na popisu najčešćih izvora stresa bili su novac, traženje poklona, previše obaveza i pritisak da blagdani budu posebni, a 22 % ispitanika navelo je obiteljske sukobe ili strah od njih. Riječ je o američkom istraživanju, ali vjerujem da će se u tim brojkama prepoznati i mnogi od nas.
Blagdani su posebno zahtjevni zbog toga što se tada susrećemo s ljudima uz koje smo odrasli, u prostorima u kojima smo nekad bili djeca. Lako je pritom skliznuti u stare uloge: dobre kćeri koja sve stigne, sina koji ne smije razočarati ili snahe koja se trudi biti prihvaćena. Tuđa očekivanja tada zvuče glasnije, a naše vlastite potrebe tiše. Ako vam je teško reći „ne” i inače, a ne samo za blagdane, pročitajte i članak Zašto imamo potrebu udovoljavati drugima.
Granice je puno lakše postaviti unaprijed nego u trenutku kad vas netko pred cijelom obitelji pita zašto još niste udani. Zato vam predlažem da si prije blagdana uzmete pola sata, sami ili s partnerom, i odgovorite na nekoliko pitanja:
Kad odgovore imate na papiru, dogovorite plan i o njemu na vrijeme obavijestite obitelj. Rečenica „Ove godine dolazimo na Badnjak, a Božić provodimo kod kuće” izgovorena početkom prosinca puno je lakša nego objašnjavanje na vratima.
U egzistencijalnoj analizi, pravcu koji je Alfried Längle razvio na temelju Franklove logoterapije, postoji pojam koji ovdje lijepo pomaže. Jedno od četiriju temeljnih pitanja koje si svatko od nas postavlja glasi: smijem li biti onakva kakva jesam? Längle u odgovor na to pitanje ubraja i razgraničenje, odnosno sposobnost da se odvojimo od drugih i ostanemo svoji. Granica, dakle, nije zid prema obitelji, nego način da u odnosu s njima ostanete i vi.
Kad dođe trenutak da nešto odbijete, pomaže imati spremne rečenice. Najbolje su one kratke, jasne i tople, bez dugog opravdavanja. Što se više opravdavamo, to drugima dajemo više prostora da raspravljaju o našim razlozima.
Posljednja rečenica posebno je korisna ako ste skloni odmah pristati na sve. Daje vam vremena da provjerite želite li stvarno nešto, umjesto da pristanete iz navike pa poslije žalite.
Možda vam pomogne i jedno zanimljivo istraživanje. Istraživači Vanessa Patrick i Henrik Hagtvedt 2012. godine pokazali su da su ljudi koji su odbijali iskušenja rečenicom „ja to ne radim” bili ustrajniji u svojim ciljevima od onih koji su govorili „ne mogu”. Istraživanje se odnosilo na vlastite ciljeve, a ne na odnose s drugima, pa ga uzmite kao poticaj, a ne kao pravilo. Ipak, razlika je vrijedna razmišljanja: „ne mogu” zvuči kao da vam je netko drugi zabranio, a „ne želim” ili „ove godine to ne radimo” kao odluka koja je vaša.
Postaviti granicu ne znači da će je svi s oduševljenjem prihvatiti. Netko će se možda uvrijediti, netko će šutjeti, a netko će vas podsjetiti koliko se trudio oko ručka. To je normalno i ne znači da ste pogriješili.
Dobra je vijest da se posljedice odbijanja gotovo uvijek čine strašnijima nego što jesu. Julian Givi i Colleen Kirk 2023. godine objavili su seriju istraživanja s više od 2.000 sudionika u kojima su pokazali da ljudi koji odbiju poziv precjenjuju koliko će se druga osoba naljutiti, koliko će biti razočarana i koliko će ih rjeđe zvati ubuduće. U preliminarnom istraživanju čak je 77 % sudionika priznalo da je prihvatilo poziv na nešto što nisu željeli, samo zato što su se bojali posljedica odbijanja. Isto se pokazalo i kod partnera, i to neovisno o tome koliko su dugo zajedno.
Kad se pojavi krivnja, korisno ju je razlikovati od srama. Psihologinja June Tangney i suradnici opisuju krivnju kao osjećaj vezan uz ono što smo učinili, a sram kao osjećaj vezan uz to tko smo. Krivnja kaže „učinila sam nešto loše”, a sram „ja sam loša”. Kad postavite granicu, krivnja se često javi i kad ništa loše niste učinili, jednostavno zato što ste napravili nešto drugačije nego inače. U tom trenutku pomaže pitanje: jesam li stvarno nekome naudila ili samo nisam ispunila nečije očekivanje?
I budite blagi prema sebi. Istraživanje Juliane Breines i Serene Chen iz 2012. pokazalo je da ljudi koji se prema vlastitim pogreškama odnose sa suosjećanjem nisu manje odgovorni, nego su motiviraniji da poprave stvari i da ih ne ponove. Ako vam se dogodi da na blagdanskom ručku ipak opet pristanete na nešto što niste htjeli, ne morate se zbog toga kažnjavati. Dovoljno je primijetiti što se dogodilo i drugi put pokušati drugačije.
Granice nisu samo rečenice koje kažemo drugima, nego i dogovori koje radimo sami sa sobom. Između blagdanskih obaveza pokušajte:
Ivana je te godine prvi put rekla da na Štefanje ostaju kod kuće. Teta je bila razočarana, nekoliko je dana bilo napeto, a onda su se dogovorili za ručak u siječnju, kad su svi bili odmorniji. „Nije bilo savršeno”, rekla mi je kasnije, „ali je prvi put bilo moje.”
Postavljanje granica je vještina, a vještine se uče. Ako vam je reći „ne” teško i izvan blagdana, pripremila sam mini edukaciju Moć postavljanja zdravih granica, s četiri kratke video lekcije i radnom knjigom s vježbama koju prolazite vlastitim tempom. U njoj prolazimo što su granice i kako ih prepoznati, kako rani odnosi u obitelji utječu na vaše granice danas i kako granicu postaviti bez osjećaja krivnje.
Saznajte više o granicama i mini edukaciji
Ako biste radije o tome razgovarali uživo, dogovorite besplatan uvodni razgovor od 30 minuta. Više o tome kako reći „ne” u svakodnevnom životu pročitajte i u članku Postavite zdrave granice: naučite reći „ne” bez osjećaja krivnje.
Odlučite unaprijed što želite i na vrijeme obavijestite obitelj. Kažite to kratko, toplo i jasno, bez dugog opravdavanja, i ako možete, ponudite alternativu, na primjer posjet u siječnju.
Nije. Briga o vlastitim potrebama nije isto što i sebičnost. Kad dolazite iscrpljeni i nevoljko, to osjećaju i drugi, a odnos je često bolji kad u njega ulazite odmorni i iskreni.
Dopustite im da budu razočarani, bez da odmah mijenjate odluku. Ostanite smireni i topli, ponovite svoju granicu i ponudite ono što možete dati. Istraživanja pokazuju da ljudi obično precjenjuju koliko će se drugi ljutiti zbog odbijanja.
Pripremite jednu ili dvije kratke rečenice unaprijed, na primjer „O tome ne bih sada razgovarala”, i zatim mirno promijenite temu. Ne morate nikome objašnjavati svoje životne odluke.
Krivnja se često javi kad napravimo nešto drugačije nego inače, čak i kad nikome nismo naudili. Pomaže pitanje jeste li stvarno nekoga povrijedili ili samo niste ispunili nečije očekivanje. Ako je krivnja jaka i dugotrajna, vrijedi o njoj razgovarati sa stručnom osobom.
Ivana je izmišljeno ime, a njezina priča složena je iz više stvarnih situacija iz moje prakse, kako bi privatnost klijentica ostala zaštićena.