Oprostiti znači odlučiti da vas nešto što vam je netko učinio više neće voditi. To ne znači da je bilo u redu, da ćete zaboraviti ni da se morate pomiriti s tom osobom. Oprost je prije svega nešto što radite za sebe, kad ste za to spremni.
Mnogi ljudi godinama nose ljutnju ili gorčinu prema nekome: roditelju, bivšem partneru, kolegi, prijateljici. Neki još teže nose ljutnju prema sebi, zbog odluke koju su donijeli ili zbog onoga što nisu napravili. U ovom članku pišem što oprost jest, zašto je tako teško oprostiti i kako mu se možete približiti, prema drugome i prema sebi.
Oprost je odluka da se oslobodite ljutnje i želje za osvetom, i da ono što se dogodilo prestane upravljati vašim danima. Pritom je korisno znati što oprost nije:
Psiholog Everett Worthington, koji se istraživanjem oprosta bavi desetljećima, razlikuje dvije vrste oprosta. Odlučiti oprostiti znači prestati tražiti osvetu i odnositi se prema drugome bez neprijateljstva. Emocionalni oprost dolazi kasnije, kad ljutnju postupno zamijene mirniji osjećaji. Odluku možete donijeti danas, a osjećaji često trebaju više vremena.
Ljutnja često ima važnu ulogu. Štiti nas, podsjeća da nam je netko prešao granicu i daje osjećaj da nismo bespomoćni. Zato oprost ponekad izgleda kao da odustajemo od sebe ili da drugome dajemo za pravo.
Teško je i kad osoba koja nas je povrijedila nikad nije priznala što je učinila. Tada čekamo ispriku koja možda nikad neće doći, a s njom čekamo i vlastiti mir.
Ponekad je teško i zato što se rana još nije zatvorila. Tada oprost nije prvi korak. Prvo treba priznati koliko je boljelo.
Oprost se ne dogodi u jednom trenutku, nego postupno. Ovi koraci mogu vam pomoći, a svaki možete raditi svojim tempom.
U logoterapiji Viktora Frankla važno mjesto ima ideja da ne možemo uvijek birati što nam se događa, ali možemo birati kako ćemo se prema tome postaviti. Oprost je jedan od takvih izbora. On ne mijenja prošlost, ali mijenja koliko će ona određivati vašu sadašnjost.
Oprostiti sebi često je teže nego oprostiti drugome. Prema sebi smo stroži, a krivnju nosimo bez prekida, jer ne možemo otići od osobe koju krivimo.
Krivnja ima smisla kad nas upozori da smo nekoga povrijedili i potakne nas da to popravimo. Postaje teret kad se pretvori u stalno kažnjavanje sebe, koje više nikome ne pomaže. Posebno je teško kad nas krivnja prati u ulozi koja nam je najvažnija, o čemu pišem u članku o majčinskoj krivnji.
Ako vas netko još uvijek povređuje, oprost ne znači da trebate trpjeti ili šutjeti. Tada su na prvom mjestu vaše granice i vaša sigurnost. O opraštanju možete razmišljati kasnije, ako i kada to budete željeli.
Ako vas sjećanje na ono što se dogodilo i dalje preplavljuje, ometa san, rad ili odnose, razgovarajte sa stručnom osobom, primjerice psihologom ili psihoterapeutom. Više o tome pročitajte u članku o psihičkoj traumi. Coaching vam može pomoći u odlukama i sljedećim koracima, ali ne zamjenjuje terapiju.
Ako vas neka stara povreda ili krivnja drži na mjestu i ne znate kako dalje, u individualnom coachingu možemo zajedno istražiti što vam je važno i koji je vaš sljedeći korak. Prvi razgovor od 30 minuta je besplatan.
Ne morate. Neki ljudi krenu dalje i bez oprosta, prihvaćanjem onoga što se dogodilo. Oprost je jedan od puteva, a ne uvjet.
Ne. Oprost se događa u vama, a pomirenje traži i drugu osobu i njezinu promjenu. Možete oprostiti i odlučiti da više ne želite biti u kontaktu.
Nema pravila. Odluku o oprostu možete donijeti brzo, a osjećaji se često mijenjaju postupno, tijekom tjedana ili mjeseci.
Ako popravak više nije moguć, možete preuzeti odgovornost na drugi način: promjenom ponašanja, pomoći nekome u sličnoj situaciji ili jasnom odlukom za ubuduće.
Jest. Ljutnja se može javiti kad vas nešto podsjeti na događaj. To ne poništava oprost, nego pokazuje da je proces još u tijeku.
