Kako stvoriti naviku kad svake godine krećete ispočetka

Ilustracija uz članak: Kako stvoriti naviku kad svake godine krećete ispočetka

Prije nekoliko dana, dok ste u ladici tražili punjač, ispod hrpe računa pronašli ste bilježnicu s popisom ciljeva koji ste napisali prošlog siječnja. Trčanje tri puta tjedno, manje ekrana navečer, jedna knjiga mjesečno, napokon onaj tečaj koji odgađate godinama. Rukopis je bio odlučan, s podcrtanim riječima i uskličnicima, kao da ste te večeri točno znali da će ovaj put biti drukčije. I dok ste stajali uz ladicu, s neugodom ste shvatili dvije stvari. Od tog popisa nije ostalo gotovo ništa, a sličan je onome od godinu prije. U ovom članku pišem o tome kako stvoriti naviku koja će preživjeti i one tjedne kad sve krene po zlu.

To je onaj tihi, pomalo posramljeni trenutak u kojem se mnogi od nas zapitaju što nije u redu s njima. Zašto drugi uspijevaju, a mi svake godine krećemo ispočetka? Ako vam je ovaj osjećaj poznat, niste lijeni i niste slabije volje od drugih. Puno je vjerojatnije da ste upali u zamku koju su psihologinje Emily Balcetis i Flora Zik nedavno nazvale „efektom srijede”.

Ciljevi rijetko propadaju u siječnju. Propadaju jedne obične srijede.

Volimo nove početke, jer u njima ima nečeg obećavajućeg. Nova godina, ponedjeljak, rođendan ili povratak s godišnjeg daju nam osjećaj da stara verzija nas ostaje iza, a nova tek počinje. No život se ne sastoji od novih početaka. Sastoji se od utoraka, srijeda i četvrtaka u kojima nismo ni posebno motivirani ni posebno odmorni. To su dani kad dođemo kući umorni, a do spavanja nas čeka još hrpa obaveza. Upravo se u tim danima navika ili rodi ili tiho nestane, i to obično a da nismo ni primijetili kada.

Balcetis i Zik u tekstu objavljenom ove jeseni u časopisu Psychology Today opisuju tri razloga zbog kojih nam obični dani prolaze, a ciljevi stoje. Svaki se oslanja na istraživanja, a svaki ćete vjerojatno prepoznati iz vlastitog iskustva.

Od ponedjeljka, od prvog, od siječnja

Čekanje pravog trenutka vrlo lako postane pristojan izgovor za odgađanje. Istraživačice Hengchen Dai i Claire Li sa Sveučilišta u Kaliforniji pokazale su da ljudi koji iščekuju neki važan datum, primjerice obljetnicu ili novi posao, svoju buduću verziju doživljavaju gotovo kao drugu osobu. Toj budućoj sebi onda optimistično prepuštamo odgovornost za današnje ciljeve. Uvjereni smo da će ona imati više vremena, snage i discipline nego mi danas.

Maja je to na našem prvom razgovoru opisala bolje nego što bi to napisala ijedna knjiga. Došla je s planom koji je imala već treću godinu zaredom: od siječnja teretana četiri puta tjedno, zdrava prehrana i jutarnje pisanje dnevnika. Svaki put je izdržala do sredine veljače, a onda bi sve stalo. Osjećaj krivnje pratio ju je sve do sljedećeg siječnja. Kad sam je pitala što bi mogla napraviti već ovaj tjedan, a ne od Nove godine, iznenadila se, jer joj to pitanje nikad nije palo na pamet. Dogovorile smo se za nešto što joj se u prvi mah učinilo smiješno malim, deset minuta hodanja nakon ručka tri puta tjedno. Dva mjeseca kasnije hodala je svaki dan, a o siječnju je počela razmišljati kao o nečemu što će se ionako samo nastaviti, a ne kao o velikom startu za koji mora skupiti hrabrost.

Kad o sebi godinama govorite „ja nikad ništa ne izdržim”

Priče koje pričamo o sebi tiho oblikuju i naše izbore. Ako o sebi godinama govorite da nikad ništa ne izdržite do kraja, svaki propušteni trening samo potvrđuje ono što o sebi već mislite, pa odustati postane gotovo prirodno, kao da samo radite ono što se od vas ionako očekuje. Istraživanje Kristie-Lee Alfrey i suradnika, objavljeno 2025., pratilo je ljude kroz dvanaest tjedana i pokazalo da su redovitije ponavljali ponašanja koja su doživljavali kao dio onoga tko jesu.

Zato ponekad pomaže sasvim mala promjena u jeziku. Umjesto „ne mogu trčati” možete reći „postajem netko tko trči”, a umjesto „užasna sam s novcem” „učim bolje upravljati novcem”. Zvuči kao sitnica, ali svaka takva rečenica polako podupire sliku sebe koju tek gradite, i s vremenom vam postaje lakše biti dosljedni toj slici nego staroj priči.

Zašto jedan propušteni dan ne briše sve što ste izgradili

Najteža zamka je ona u kojoj svaki dan postane ispit koji ili položimo ili padnemo. Odlučite čitati trideset stranica svake večeri, a u srijedu ste umorni i već je deset sati, pa ne pročitate ništa, jer trideset ionako ne biste stigli. Istraživanje Jessice Höpfner i Nine Keith s Tehničkog sveučilišta u Darmstadtu pokazalo je da ljudima koji nisu ispunili previsok cilj padaju raspoloženje, samopoštovanje i motivacija, pa se sljedećem izazovu teže vraćaju.

Martina je to proživjela s meditacijom. Odlučila je meditirati pola sata svako jutro, a prvi put kad je preskočila, osjećala se kao da je opet sve upropastila, pa je odustala, kao i nekoliko puta prije. Kad smo zajedno cilj smanjile na tri minute, i to bilo kada tijekom dana, ustrajala je mjesecima. „Shvatila sam da tri minute nisu poraz”, rekla mi je, „to su jedine minute koje sam zapravo i radila.”

Utješno je i ono što su otkrili istraživači s londonskog Sveučilišta UCL. Možda ste čuli da navika nastaje za 21 dan, no Phillippa Lally i suradnici pokazali su nešto realnije: sudionicima je trebalo od 18 do, prema procjeni, čak 254 dana da novo ponašanje postane automatsko, a prosjek je bio oko 66 dana. Isto istraživanje pokazalo je i da propuštanje jednog dana nije bitno utjecalo na stvaranje navike. Jedan loš dan, dakle, ne poništava ono što ste dotad izgradili. Puno je veća šteta kad zbog njega odustanemo od svega.

Kako stvoriti naviku koja preživi i najgori dan

Sociologinja Christine Carter sa Sveučilišta Berkeley predlaže pristup koji je jednostavan do te mjere da ga je lako podcijeniti: novu naviku smanjite toliko da traje manje od pet minuta, idealno i manje od jedne, i tek je onda polako povećavajte. Na jednoj minuti, naravno, ne morate ostati zauvijek. Cilj je da navika preživi i one dane kad vam se ništa ne da, jer upravo ti dani odlučuju hoće li uopće postati navika.

Prije nego što zapišete ciljeve za iduću godinu, zapitajte se tri stvari. Kako izgleda najmanja verzija ovog cilja koju mogu ostvariti i na najgori dan? Kakva osoba želim postati i kako bih to rekla jednom rečenicom? I što ću učiniti onaj dan kad ne uspijem, kako bih se sutra vratila, umjesto da odustanem?

U logoterapiji se često vraćamo misli da se smisao ostvaruje u konkretnom trenutku i u izboru koji u njemu napravimo, a ne negdje u budućnosti koju stalno odgađamo. Obična srijeda navečer zato nije manje vrijedna od prvog siječnja. I u njoj se možete odlučiti za sebe, makar na pet minuta.

Ne morate sami krenuti ispočetka

Neke ciljeve možemo ostvariti sami, uz malo bolji plan i malo više nježnosti prema sebi. Drugi se vrte u krug godinama, jer ispod njih stoji nešto dublje: strah od neuspjeha, perfekcionizam, iscrpljenost ili tihi osjećaj da cilj zapravo i nije vaš, nego netko drugi očekuje da ga imate. Takve stvari teško je vidjeti iznutra, a još je teže s njima izaći na kraj sami. Kako prepoznati koji su ciljevi stvarno vaši, pišem u tekstu Kako postaviti ciljeve kad vam u glavi govore mama, šef i pola Instagrama.

U individualnom radu zajedno gledamo što vam je stvarno važno, što vas sprječava da krenete i kako cilj pretočiti u korake koji odgovaraju vašem životu, a ne nekom idealnom rasporedu iz bilježnice. Moja je uloga da vam pomognem vidjeti ono što iznutra nije vidljivo i da budem uz vas u onim običnim srijedama kad je najlakše odustati. Ako želite provjeriti bi li vam takav rad pomogao, javite mi se za besplatan uvodni razgovor od 30 minuta, u kojem nema pritiska ni prodaje.

Rezerviraj besplatan uvodni razgovor

Ako više volite raditi u grupi, na online radionici Godina koju biram, koju održavam jednom godišnje pred kraj godine, plan za sljedeću godinu slažemo upravo ovako: od velikih želja do malih koraka za obične dane. Više o radionici

Ako vam se ovih dana ništa ne da, možda će vam pomoći i tekst Kako se motivirati za rad i uspjeh kada vam se ništa ne da, a ako vas iscrpljuje posao, pročitajte i Stalno ste umorni od posla, a posla nije više nego inače?

Česta pitanja

Koliko dana treba da se stvori navika?

Prema istraživanju Lally i suradnika, sudionicima je trebalo od 18 do oko 254 dana, a prosjek je bio oko 66 dana. Koliko će trajati, ovisi o osobi i o tome koliko je navika zahtjevna.

Često su prevelike za obične dane, oslanjaju se na motivaciju koja brzo splasne i postavljene su po načelu sve ili ništa. Kad prvi put ne uspijemo, lako odustanemo od svega.

U istraživanju Lally i suradnika propušteni dan nije bitno utjecao na stvaranje navike. Važnije je unaprijed odlučiti kako ćete se sutra vratiti, umjesto da propuštanje doživite kao neuspjeh.

Za stvaranje navike obično je bolje početi vrlo malo, toliko da cilj možete ostvariti i na loš dan, pa ga postupno povećavati.

U coachingu zajedno provjeravamo jesu li ciljevi stvarno vaši, što vas sprječava da krenete i kako ih pretočiti u korake koji odgovaraju vašem životu. Suradnja počinje besplatnim uvodnim razgovorom od 30 minuta.

Maja i Martina izmišljena su imena, a njihove priče složene su iz više stvarnih situacija iz moje prakse, kako bi privatnost klijentica ostala zaštićena.

Izvori

  • Balcetis, E. i Zik, F. (2026.). The Wednesday Effect. Psychology Today, 5. listopada 2026.
  • Dai, H. i Li, C. (2019.). How experiencing and anticipating temporal landmarks influence motivation. Current Opinion in Psychology, 26, 44–48.
  • Alfrey, K.-L. R., Condie, M. i Rebar, A. L. (2025.). The influence of identity within-person and between behaviours: A 12-week repeated measures study. Behavioral Sciences, 15(5), 623.
  • Höpfner, J. i Keith, N. (2021.). Goal missed, self hit: Goal-setting, goal-failure, and their affective, motivational, and behavioral consequences. Frontiers in Psychology, 12.
  • Lally, P., van Jaarsveld, C. H. M., Potts, H. W. W. i Wardle, J. (2010.). How are habits formed: Modelling habit formation in the real world. European Journal of Social Psychology, 40(6), 998–1009.
  • Carter, C. Greater Good Magazine, Sveučilište Berkeley.
Facebook
Threads
LinkedIn