Utorak je, šest navečer. Parkirali ste ispred zgrade prije dvadesetak minuta i još uvijek sjedite u autu s ugašenim motorom, s rukama na volanu, jer vam se ne da ni otvoriti vrata. Gore vas čekaju večera, obitelj ili tišina stana, a vi nemate snage ni za jedno ni za drugo. Ono što vas najviše zbunjuje jest da se danas nije dogodilo ništa posebno. Nije bilo velike krize, nitko nije vikao, a popis zadataka nije bio duži nego inače. Kad vas netko pita zašto ste tako umorni, slegnete ramenima i kažete da je bio naporan tjedan, iako u sebi znate da to nije cijela istina, jer su svi tjedni već mjesecima ovakvi. Takav umor često nije samo tjelesni, a u ovom članku pišem o tome što nam može pokušavati reći.
Ako vam je ovaj prizor poznat, želim vam reći nešto što bi vam moglo malo olakšati: s vama je vjerojatno sve u redu i niste odjednom postali manje sposobni. Ponekad nas ne iscrpljuje posao koji vidimo, nego onaj koji nitko ne vidi, pa ga ne vidimo ni mi sami. A jedan od najčešćih takvih nevidljivih poslova je stalno nagađanje što se od nas zapravo očekuje.
Da ovo nije samo dojam iz moje coaching prakse, potvrđuje i velik pregled istraživanja objavljen ove godine. Tim istraživača predvođen Gargi Sawhney sa Sveučilišta Auburn analizirao je šest desetljeća istraživanja o stresu na poslu, ukupno 515 studija u kojima je sudjelovalo gotovo 788.000 zaposlenih iz cijelog svijeta. Rad je objavljen u časopisu Journal of Vocational Behavior.
Istraživači su promatrali tri vrste opterećenja koje proizlaze iz same uloge na poslu. Prva je preopterećenost, kad jednostavno imate previše posla za vrijeme koje imate. Druga je sukob uloga, kad se od vas istodobno traže stvari koje se međusobno isključuju, pa što god napravite, nekome nećete udovoljiti. Treća je nejasnoća uloge, kad ne znate točno što se od vas očekuje, koliko ste samostalni u odlukama i po čemu se uopće procjenjuje vaš rad.
Sve tri štete i ljudima i organizacijama, ali svaka ostavlja drukčiji trag. Nejasna očekivanja najviše su narušavala zadovoljstvo poslom i radni učinak, sukob uloga bio je najjače povezan sa sagorijevanjem i željom da se ode, a preopterećenost se najviše odražavala na raspoloženje i tijelo. Umor koji dolazi od previše posla obično lako prepoznamo, jer ga možemo izbrojiti u satima i zadacima. Onaj koji dolazi od nejasnoće puno je podmukliji, jer se ne vidi ni u kalendaru ni na popisu obaveza, pa često godinama ostaje bez imena.
Ivana je voditeljica marketinga u srednje velikoj tvrtki i na naš prvi razgovor došla je s rečenicom koju u svom radu čujem gotovo svaki tjedan: „Ne znam zašto sam toliko umorna. Posao znam raditi i nije ga više nego prije.” Bila je uvjerena da je problem u njoj, da je možda izgubila motivaciju ili da joj jednostavno treba dulji godišnji odmor.
Kad smo zajedno, polako i bez žurbe, prošle kroz njezin običan radni tjedan, ispostavilo se nešto sasvim drugo. Nakon reorganizacije prije godinu dana nitko se nije vratio na pitanje što ona smije odlučivati sama. Neke je kampanje pokretala samostalno i za njih dobivala pohvale, a za druge, gotovo iste, kasnije bi čula da je ipak trebala pitati. Tako je svaka odluka, i ona najmanja, počela nositi tihu napetost, a Ivana je dane provodila vagajući smije li ili ne smije, umjesto da radi ono u čemu je dobra.
Prvi pomak nije došao od nove aplikacije za upravljanje vremenom ni od odluke da promijeni posao. Došao je od jednog razgovora s direktorom, za koji smo se zajedno pripremile, u kojem je zatražila da popišu odluke koje su njezine i one koje idu dalje. Nekoliko tjedana poslije rekla mi je: „Prvi put nakon godinu dana znam gdje mi je granica. I prvi put nakon godinu dana ne sjedim navečer u autu.”
Ivanina priča dobro pokazuje ono što se događa i mnogima od nas. Kad znate što se od vas očekuje, snagu trošite na sam posao. Kad to ne znate, jedan dio vas cijelo vrijeme radi u pozadini, poput programa koji nikad ne ugasite, i postavlja ista pitanja: je li ovo dovoljno dobro, smijem li ovo odlučiti sama, hoće li me netko kritizirati zbog nečega što nitko nikad nije rekao naglas?
To nagađanje ne prestaje u pet popodne. Prati vas na sastanke, u mailove, pod tuš i u krevet, pa se ne čudi što ujutro ustajete umorni kao da niste ni spavali. A budući da ne izgleda kao posao, ne ubrajamo ga u posao, pa se onda pitamo zašto smo iscrpljeni kad „ništa posebno” nismo radili. Kod mnogih se to nagađanje najjače javi nedjeljom popodne, uoči novog tjedna, o čemu sam pisala u tekstu Nedjeljna anksioznost: što vam govori čvor u želucu nedjeljom popodne.
Postoji i dublji sloj ove priče, koji se često otkrije tek nakon nekoliko susreta. Petra je voditeljica projekata koja je prije dvije godine preuzela posao kolegice. Opis radnog mjesta ostao je isti, a posao se u međuvremenu toliko promijenio da ga gotovo nije mogla prepoznati. Godinama je radila „ono što se čini da treba”, trudeći se pogoditi što bi šefica htjela, i u tome je postala vrlo dobra. Kad sam je pitala što ona sama smatra dobro obavljenim poslom, dugo je šutjela, a onda tiho rekla: „Iskreno, ne znam. Davno sam to prestala pitati.”
To je trenutak koji mi je u radu jedan od najvažnijih, jer upravo tu umor prestaje biti samo umor i postaje pitanje smisla. U logoterapiji, pravcu u kojem se educiram, često se vraćamo jednostavnom, ali snažnom pitanju: što je, u okolnostima koje ne mogu sasvim promijeniti, ipak u mojoj moći? Organizaciju ne možete natjerati da vam napiše savršen opis radnog mjesta, ali sebi možete jasnije odgovoriti što za vas znači dobro obavljen posao, što vam je u radu važno i koje granice želite čuvati. Kad to znate, lakše je tražiti jasnoću od drugih, a puno je lakše i prepoznati kad posao koji radite više nije vaš.
Petra je, kad je to jednom vidjela, prvi put nakon dugo vremena počela govoriti o poslu u prvom licu. Ne o tome što drugi žele, nego o tome što ona želi graditi. Za nju je to bio početak puta natrag prema sebi, a umor se, kako je sama rekla, „polako počeo topiti”.
Ako se prepoznajete u Ivani ili Petri, ne morate odmah dati otkaz ni preuzeti na sebe da sve sami riješite. Možete početi s tri pitanja, uzeti papir i olovku i dati si dvadesetak minuta mira.
Najprije se zapitajte koji vam je dio posla najmanje jasan. Ne cijeli posao, samo onaj dio koji vas najviše muči i oko kojeg se najviše vrtite. Zatim razmislite što biste trebali znati da ga možete dobro obaviti, jer to možda nije ništa veliko, nego samo rok, kriterij kvalitete ili odgovor na pitanje tko odlučuje. I na kraju se zapitajte koga to možete pitati i kako. Često je dovoljna jedna mirna rečenica na sljedećem sastanku: „Želim biti sigurna da radim ono što je stvarno prioritet. Možemo li to zajedno proći?” Jasnoća se rijetko pojavi sama od sebe, obično je netko mora zatražiti.
Ova pitanja zvuče jednostavno, a ipak mnogi zapnu već na prvom. Kad ste dugo u nekoj situaciji, teško je vidjeti je izvana, a još je teže razdvojiti što je vaše, a što ste godinama nosili jer se tako očekivalo. Upravo tu individualni rad može napraviti razliku.
U coachingu zajedno gledamo što vas zapravo iscrpljuje, što vam je u radu i životu važno i kako to pretočiti u konkretne korake i razgovore. Ne dajem vam gotove recepte, jer znam da ono što je dobro za jednu osobu za drugu ne mora biti. Moja je uloga da vam postavim prava pitanja, da s vama ostanem i kad odgovori nisu ugodni i da vam pomognem vratiti osjećaj da u vlastitom životu ponovno birate vi. Kako to izgleda korak po korak, možete pogledati ovdje.
Ako ste se negdje u ovom tekstu prepoznali, javite mi se za besplatan uvodni razgovor od 30 minuta, online ili telefonom. U tom razgovoru nema pritiska ni prodaje: ispričate mi čime se borite, ja vam objasnim kako izgleda suradnja i zajedno procijenimo ima li smisla da krenemo.
Rezerviraj besplatan uvodni razgovor
Ako biste radije krenuli u grupi, na online radionici Godina koju biram, koju održavam jednom godišnje pred kraj godine, zajedno radimo osvrt na godinu i biramo tri cilja koji su stvarno vaši. Više o radionici
Važno je reći i ovo. Ako se iscrpljenost ne povlači ni nakon odmora, ako vam narušava san, zdravlje ili odnose, ili vam je sve teže uopće otići na posao, razgovarajte s liječnikom obiteljske medicine ili drugom stručnom osobom. Umor može imati i zdravstvene uzroke, a briga o tome odgovoran je i hrabar korak prema sebi. Ako ste već prošli kroz sagorijevanje, možda će vam pomoći i tekst o oporavku od burnouta.
Umor ne ovisi samo o količini posla. Istraživanja pokazuju da nas mogu iscrpljivati i nejasna očekivanja te zahtjevi koji se međusobno isključuju. Ako se umor ne povlači ni nakon odmora, razgovarajte s liječnikom obiteljske medicine, jer uzroci mogu biti i zdravstveni.
Može biti, ali ne mora. Sagorijevanje uključuje dugotrajnu iscrpljenost, udaljavanje od posla i osjećaj da vam ne ide. Prema velikom pregledu istraživanja iz 2026., sa sagorijevanjem je najjače bio povezan sukob uloga. Procjenu treba dati liječnik ili druga stručna osoba.
To je stanje u kojem ne znate točno što se od vas očekuje, koliko ste samostalni u odlukama i po čemu se procjenjuje vaš rad. Često se pojavi nakon reorganizacije ili kad posao s vremenom naraste, a nitko ga iznova ne definira.
Budite konkretni. Odaberite jedan zadatak ili jedno područje i pitajte što je prioritet, koji je rok i kako izgleda dobro obavljen posao. Takav razgovor pokazuje da vam je stalo do posla.
U coachingu zajedno otkrivamo što vas iscrpljuje, što vam je u radu važno i kako to pretočiti u konkretne korake i razgovore. Suradnja počinje besplatnim uvodnim razgovorom od 30 minuta. Coaching nije zamjena za liječničku ili psihoterapijsku pomoć kad su tegobe ozbiljnije.
Ivana i Petra izmišljena su imena, a njihove priče složene su iz više stvarnih situacija iz moje prakse, kako bi privatnost klijentica ostala zaštićena.
Izvor: Sawhney, G., McCord, M. A., Cunningham, A., Cook, P., Adjei, K. i Flinn, T. (2026.). A meta-analytic review of 60 years of role stressor research. Journal of Vocational Behavior, 167, 104234.