Negdje početkom prosinca, dok čekate da se skuha kava ili stojite u redu na blagajni, na mobitelu otvorite bilješku koju ste u siječnju nazvali „Ciljevi za 2026.”. U njoj je pet stavki. Dvije ste prekrižili, jednu ste napravili napola, a dvije niste ni dotaknuli. Bilješku zatvorite brže nego što ste je otvorili, ali misao koja se pritom pojavila ostaje s vama cijeli dan: i ova je godina nekako prošla mimo vas.
Upravo tako izgleda rezime godine kod većine nas, čak i kad ga ne radimo namjerno. Uzmemo popis onoga što smo planirali, prebrojimo kvačice i iz toga izvučemo ocjenu za cijelu godinu. Takav račun, međutim, ima jednu veliku manu. Popis pokazuje samo ono što smo mogli predvidjeti u siječnju, a godina se u međuvremenu nije držala nikakvog plana.
Dvanaest mjeseci dovoljno je dugo da se dogodi gotovo sve. Netko u obitelji se razboli, promijeni se šef ili cijeli tim, dijete krene u vrtić, selite se ili se jedan važan odnos polako ugasi. Netko je cijelu godinu nosio teret o kojem nitko oko njega nije znao, a na popisu ciljeva i dalje mu piše „naučiti španjolski”. Kad takvu godinu mjerimo samo kvačicama, lako zaključimo da smo podbacili, iako smo cijelo vrijeme zapravo radili nešto drugo, a često i nešto teže.
Zato vam predlažem da rezime godine ovaj put počnete pitanjima o tome kako ste živjeli, a tek onda o tome što ste postigli.
Pitanja koja vam predlažem dolaze iz egzistencijalne analize. Razvio ju je bečki psihijatar i psihoterapeut Alfried Längle, učenik Viktora Frankla, a jedan od njezinih temelja je model četiriju temeljnih pitanja ljudskog postojanja. Prema Längleu, prva tri prethode četvrtom, onome o smislu (Längle). U psihoterapiji se taj model koristi puno dublje nego što ću ga ja ovdje koristiti. Za osvrt na godinu dovoljna su sama pitanja, prevedena na svakodnevni jezik, jer su toliko široka da u njih stane cijela godina, a ne samo ono što ste planirali.
Prvo pitanje tiče se tla pod nogama, odnosno toga imate li u životu dovoljno prostora, zaštite i oslonca (GLE International). U rezimeu godine to znači prisjetiti se na što ste se mogli osloniti kad vam je bilo najteže. Možda je to bila osoba koja se uvijek javila, jutarnja šetnja sa psom, posao koji vas je barem financijski držao ili kuhinja u kojoj ste se navečer mogli smiriti. Jednako je važno primijetiti i gdje vam je tlo izmicalo, jer nas ponekad više od samog posla iscrpi dugo razdoblje u kojem se nismo osjećali sigurno.
Drugo pitanje u Längleovu modelu glasi otprilike ovako: volim li ovaj život i osjećam li njegovu vrijednost? Ovdje ne tražite velike uspjehe, nego trenutke u kojima vam je jednostavno bilo dobro. Možda je to bio razgovor koji se odužio do ponoći, more u lipnju ili posao uz koji ste zaboravili gledati na sat. Kad ih zapišete, pogledajte još nešto: koliko je takvih trenutaka bilo u običnim tjednima, a koliko ste ih stalno odgađali za „kad se malo smiri”.
Treće pitanje odnosi se na slobodu da budemo ono što jesmo te na iskustvo poštovanja i vlastite vrijednosti (Längle). Mnogima je upravo ono najteže. Sjetite se situacija u kojima ste rekli „može”, a mislili „ne stignem”, u kojima ste prešutjeli nešto što vam je bilo važno ili ste se toliko uklopili u neku ulogu da ste se u njoj jedva prepoznavali. A onda se sjetite i obratnoga, trenutaka u kojima ste stali iza sebe, makar i malim koracima.
Četvrto pitanje vodi prema smislu i gleda šire od vas samih. Kome ste ove godine nešto značili? Čemu ste pridonijeli? Što ste naučili zbog čega ćete sljedeće godine biti barem malo drukčiji? I možda najvažnije, što vas sada zove dalje, čak i ako još ne znate kako do toga doći?
Ivana (ime i detalji su izmijenjeni) voditeljica je tima u velikoj tvrtki. Njezin popis ciljeva rekao je da godina nije uspjela jer nije promijenila posao. Tek kod trećeg pitanja shvatila je koliko je puta tijekom godine pristala na tuđe rokove i prioritete, ali i da se na poslu najsigurnije osjećala upravo onaj put kad je jasno postavila granicu. Zato joj prvi cilj za sljedeću godinu više nije bio novi posao, nego da tu granicu zna postaviti i drugi put.
Marko je u rezime krenuo uvjeren da je godina bila prazna. Kod prvog pitanja zastao je na reorganizaciji u proljeće, nakon koje je mjesecima radio bez jasnog opisa posla. Tada je shvatio da mu je cijele godine nedostajao oslonac i da novu godinu može početi razgovorom s nadređenim o tome što se od njega zapravo očekuje.
Odvojite sat vremena u kojem vas nitko neće trebati. Uzmite četiri lista papira i na vrh svakog napišite po jedno pitanje. Pišite bez ocjenjivanja i onoliko koliko vam dođe, a ako vam neko pitanje ne ide, slobodno ga preskočite i vratite mu se kasnije. Na kraju ispod svakog lista dopišite još jednu rečenicu koja počinje s „U 2027. želim ponijeti…”.
Ako vam je lakše raditi uz strukturu, ova i druga coaching pitanja složila sam u besplatni planer „Godina koju biram 2027.”. Možete ga preuzeti ovdje, a u njemu ima mjesta i za cijeli osvrt i za ciljeve koji iz njega proizađu.
Iskren osvrt na godinu ponekad otvori tugu, gubitak ili umor koji ste mjesecima gurali u stranu. To se često dogodi kad se nakon dugo vremena prvi put zaustavimo i pogledamo godinu u cjelini, a u takvim trenucima pomaže razgovor s nekim kome vjerujete.
Ako vas osvrt dovede do pitanja kamo dalje u poslu ili životu, a ne znate odakle krenuti, o tome možemo razgovarati na besplatnom 30-minutnom uvodnom razgovoru. Coaching je dobar prostor za odluke, smjer i sljedeće korake. Ako pak primijetite da vas teškoća prati tjednima i otežava vam svakodnevicu, obratite se liječniku obiteljske medicine ili stručnjaku za mentalno zdravlje.
Ako vas je osvrt na godinu potaknuo da razmislite kamo dalje, na radionici „Godina koju biram” korak po korak idemo od osvrta na 2026. do tri cilja za 2027. koji su stvarno vaši. Radionica je online, od 9:30 do 14:30, a prijave su otvorene do 26. 11.